Blaženi Leopold iz Alpendeire

            Godinu dana poslije proglašenja blaženim Diega Josipa iz Kadiza, u svibnju 1895. pripremale su se svečanosti u Rondi njemu na čast, gradiću gdje su se čuvali njegovi posmrtni ostaci. Za duhovnu obnovu došla su dva brata kapucina. Njihovo propovijedanje pratilo je veliko mnoštvo vjernika. Među vjernim slušateljima nalazio se i tridesetogodišnji Franjo Toma Marquez y Sánchez (kasnije, fra Leopold iz Alpandeire). On je ovako sažeo svoje dojmove: „Braća su zaokupila moju pažnju svojim ponašanjem i propovijedanjem“. Slušajući i gledajući sve što se oko njega događalo i sam u srcu donosi odluku da želi „postati redovnik kao što su oni“.

 

            Alpandeire je mjestance smješteno u planinskoj osamljenosti brdskog masiva Rondo u pokrajini Málaga, kraju stjenovitih klisura i ubavih dolina. U tom pastirskom i divljem krajoliku poput osamljenog gnijezda, rodio se naš Franjo Toma di San Giovanni Battista, 24. lipnja 1864. godine. Njegovi roditelji, otac Diego Márquez Ayala i majka Jerónima Sánchez Jiménez bili su seljaci, jednostavni i radišni, koji su gajili tradicionalan kršćanski vjerski život. U toplini obiteljske ljubavi koja je bila hranjena svakodnevnim življenjem kršćanskih vrlina i istina, raslo je i dobro sjeme u životu i srcu našeg malog Franje Tome. Od svog oca prihvatio je lijepo ponašanje, kršćanska načela i praksu da drugima čini dobro, a s usana svoje majke naučio je moliti.

 

            Budući da je bio najstariji od djece (još je imao dva brata, Diega i Juana Miguela i jesnu sestru, Marie Terese), morao je zarana pomagati roditeljima u obrađivanju škrte zemlje. Veseo i radostan, okružen dobrim društvom, rado je ono što je imao dijelio s drugima, pa ga je ta njegova prirodna dobrota učinila obljubljenim među društvom. A sve je to bilo izraz njegovog dubokog duhovnog života i snažnog iskustva vjere. Oni koji su ga poznavali svjedoče da je imao „zlatno srce“, a osobito prema siromašnima i potrebitima. Kao dječak dijelio je užinu s pastirima koji su bili siromašniji od njega, davao je svoju obuću potrebnima i novac prosjacima koje je susretao na putu prema svojoj kući. U mladenačkoj dobi izrazio je želju da se posveti Bogu u redovničkom životu. U rodnom mjestu nije imao prilike sresti se i upoznati redovnike. Onda se dogodilo, da se prilikom podjele sakramenta sv. potvrde u Rondi, susreo s braćom kapucinima.  Tada je imao 27 godina. Oni su mu obećali da će mu poslati upitnik za prijem među kapucine, ali, nažalost, to nikada do njega nije stiglo.

 

            U međuvremenu, Bog ga je „oblikovao“ čekajući priliku da ga pozove u svoju službu. Za vrijeme trodnevnice uoči proslave proglašenja blaženim Diega iz Kadiza, Franjo Toma nije propustio niti jednu propovijed koju su tom prigodom držali kapucini. Privučen njihovim „načinom života“ u njemu se ponovno probudila želja da stupi u Kapucinski red. Javio se fra Kandidu iz Monreala koji mu je obećao, da će se zauzeti za njegov slučaj. Čekao je četiri godine na taj odgovor. Izgubivši već svaku nadu da će biti primljen u kapucinski red, počeo je ozbiljno razmišljati o stvaranju vlastite obitelji. Zaručio se s jednom djevojkom iz sela, ali joj je povjerio svoju odluku, da još uvijek ima želju postati redovnikom. Tada mu je jedan svećenik pomogao napisati molbu i izravno poslati provincijalnom poglavaru kapucina. I tako je konačno, nakon četiri godine, stigao toliko željeni odgovor da ga primaju.

 

            Dana, 16. listopada 1899. u Sevilji oblači redovničku halju i pod vodstvom učitelja novaka fra Diega iz Valancije započinje godinu novicijata kao fra Leopold. To ime nije bilo uobičajeno među članovima Reda, pa se ni Franji Tomi nije baš odmah svidjelo. Promjenu svoga krsnog imena on je opisivao kao „mlaz hladne vode“. Odluka da postane redovnikom nije bila posljedica njegova materijalnog siromaštva, niti je to bio bijeg od svijeta, nego je to prije svega bio odraz onoga što je već od malena bio osjećao i živio. Isto tako, odluka da stupi u samostan od njega nije zahtijevala neku korjenitu promjenu života, jer on je već u svijetu živio dubokim i intenzivnim evanđeoskim načinom života. Iskustvo života i rada u novicijatu postavilo je temelje njegovog duhovnog života i puta, jer je njegova ljubav prema Bogu neprestano rasla onako kako je upoznavao franjevačko-kapucinsku tradiciju i duhovnost. Nakon isteka godine novicijata, 16. studenog 1900. polaže jednostavne redovničke zavjete. Po završetku novicijata nekoliko godina je vršio službu vrtlara u samostanima Sevilja, Antequera i Granada. U samostanskom vrtu odvijao se njegov dijalog s Bogom, a istodobno su rasle i njegove druge vrline. Iz vrta bi odlazio u kapelu s Presvetim gdje je kroz duge noći boravio u klanjanju pred Isusom. Kada je bio premješten u samostan u Granadi, 23. studenog 1903. u ruke samostanskog poglavara fra Franciska de Mandieta položio je svoje doživotne, svečane zavjete. Bila je to njegova konačna posveta Bogu za koju je živio i za koju će živjeti ostatak svoga života.

 

Nakon kratkog boravka u Sevilji i Antegueri, 21. veljače 1914. ponovno dolazi u Granadu u kojoj će zauvijek ostati. Taj grad u podnožju planina Sierra Nevade biti će scenarij za pola stoljeća njegova skromnog života. Tu će biti samostanski vrtlar, sakristan i sakupljač milostinje, uvijek sjedinjen s Bogom a istovremeno opet tako blizak i povezan s ljudima. Služba sakupljača milodara trajno će obilježiti i odrediti njegov život. Postao je redovnikom da bi mogao živjeti daleko od „buke ovoga svijeta“, ali ga je redovnički život i poslušnost natjerala da odlučnu borbu svoga života vodi na ulicama, trgovima i po kućama. Od sada će oni biti njegov samostan i njegova crkva. Fra Leopold, kao i mnogi drugi kapucinski sveci koje je karakterizirala jasna naklonost kontemplativnom načinu života, neprestano je živio s narodom, i to umjesto da ga rastrese, pomoglo mu je da izađe iz svoje zatvorenosti i sebičnosti, da na sebe preuzme brige i terete drugih, da ih razumije, da ih tješi, da im pomogne, da im služi, da ih ljubi. Kao što je rekao jedan njegov štovatelj, bio je „odijeljen, ali ne i udaljen“.

 

U službi sakupljača milodara fra Leopold je često umjesto priloga dobivao razne pogrde i poniženja, ismijavanja i vrijeđanja. On je svoju službu vršio baš u vrijeme kada su u Španjolskoj puhali jaki antiklerikalni vjetrovi tako da je sve što je mirisalo na vjeru bilo loše primljeno, ako ne i progonjeno. Bilo je to i vrijeme „dviju Špaljolski“, najprije Druge Republike, a zatim građanskog rata. U to vrijeme ubijeno je sedam tisuća svećenika i redovnika, a samo zato jer su bili nasljedovatelji Isusa Krista. U takvom društvenom raspoloženju fra Leopold je vršeći svoju službu i sam morao mnogo toga pretrpjeti. Mnogo puta su ga zlikovci htjeli poniziti govoreći mu: „Ništarijo, brzo ćemo ti staviti taj tvoj pojas oko vrata!“ Vikali su mu: „Lutalice, radije radi umjesto da ideš okolo i tražiš milostinju“. On bi, osjetivši ovako neprijateljsko ozračje odgovarao parafrazirajući Evanđelje: „Jadnici, nemam ništa osim osjećaja sažaljenja za njih, jer ne znanju što govore“.

 

Kao pravi sin svetog oca Franje fra Leopold je, sve za ljubav Božju, u svoj franjevačkoj skromnosti jednako primao i dobro i zlo. Uza sve izazove, nerazumijevanja i odbacivanja ostajao je sabran i sjedinjen s Bogom pretvarajući sve to u služenje Bogu do najvišeg savršenstva. Poznata je bila njegova primjedba koju je ponavljao sebi i drugima: „Brate, drži krunicu u ruci, oči na zemlji, a srce ne nebu“. Njegov lik bio je tako popularan da su ga svi poznavali. Na osobiti način su ga prepoznavala i voljela djeca, koja su, kada bi ga vidjeli radosno uzvikivala: „Gledaj, dolazi fra Nipordo“ te bi mu trčali ususret. On bi se na trenutak zaustavio te im objašnjavao poneku stranicu iz Katekizma, a od odraslih bi saslušao njihove probleme i zabrinutosti. Fra Leopold je otkrio način na koji se svima može razdijeliti Božja dobrota: moleći tri puta Zdravo Marijo. To je bila njegova formula kojom je božanske stvarnosti unosio u ljudsku.  

 

            No, fra Leopold nije samo sakuplja milostinju, on ju je i sam drugima dijelio. Za komad kruha ili neki novčić, uzvraćao je duhovnom milostinjom svojih molitava, savjetima i bodrenjem. Nije mogao uvijek dijeliti koliko je želio u materijalnom smislu, ali je davao sama sebe. Svakog dana na povratku u samostan sa sakupljanja i dijeljenja milostinje, najprije se svraćao u crkvu. Nikada nije bio bez posla te je uz svoje obaveze uvijek bio na usluzi drugoj braći.

            Jedan svećenik koji ga je istinski poznavao, ovako ga je predstavljao: „Nije bio učen čovjek, nije završio visoko školovanje teologije, ipak nadvisivao je sve jer je posjedovao veliko unutarnje poznavanje ljubavi Božje. Bio je posve Božji čovjek“. S cijelom svojom osobom govorio je o Bogu. Jedan isusovac o. Payán, ubijen za vrijeme građanskog rata, fra Leopolda je predlagao s propovjedaonice kao uzor nasljedovanja: „Imamo sveca na ulicama“. A jedan slavan propovjednik augustinac reče za fra Leopolda: „Jest, on je pravi propovjednik! Bez da otvara usta postiže više od svih nas ostalih“.

 

            Poštivali su ga i divili su mu se svi, bez obzira koju god su ideologiju zastupali. U jednoj skupini onih koji su žestoko napadali i optuživali vjeru i kler, netko je upitao: „A što onda reći o fra Leopoldu? Dobio je jednoglasno odgovor: „O, kad bi svi bili kao on! Bio je najsvjetliji svjedok Evanđelja i franjevaštva, jer ih je živio u punini!.

            Tajna života fra Leopolda bila je njegova molitva, njegovo sjedinjenje s Bogom i njegov rad. On je sve pretvarao u molitvu i njegova molitva je bila njegov najdragocjeniji rad. Među pobožnostima koje je fra Leopold gajio na prvom mjestu jesu Euharistija i ljubav prema Isusovoj muci, i te je pobožnosti, kao moćna sredstva, i sam drugima preporučivao. Puno vremena, danju i noću, provodio je u crkvi pred Presvetim. Onima koji su mu prigovarali da u tome pretjeruje on bi odgovarao: moram pripaziti da se ne bi svjetlo ugasilo pred Presvetim!

 

Blažena Djevica Marija za njega je bila najdraže majčinsko utočište. Zazivao ju je s tri Zdravo Marije, i to je postala njegova posebna ljubav. Sve, djecu i odrasle, poticao je na moljenje triju Zdravo Marija. Sam ih je molio s neopisivim žarom, tako da su svi ostajali zaneseni slušajući ga kako moli. Uz molitvu triju Zdravo Marija, činio bi čudesa i bolesne ozdravljao.

Malo po malo širio se glas, da fra Leopold ima moć promijeniti nekome život, drugima rasvijetliti i najmračnije horizonte, olakšati savjesti i privoditi k Bogu. Mnogi su ga tražili u teškim bolestima i zadobivali bi ozdravljenje u  stotinjak slučajeva mimo svih predviđanja na nerazjašnjivi način.

 

Osim toga bilo je i onih koji su uvjerljivo tvrdili da fra Leopold čita ljudske misli i savjesti. I onda, kada ga nisu tražili, upućivao je riječi tjeskobnim osobama da se oslobode unutarnjih patnja, ostavljajući ih zadovoljnima i obodrenima. A drugi su tvrdili, da im je otkrivao i najintimnije misli savjesti. Isticao se u davanju mudrih savjeta. K njemu su po savjete dolazili ljudi svih društvenih slojeva: ljudi iz puka, plemići, teolozi, crkveni uglednici (kardinal Casanova). Na izvana se predstavljao kao skroman i jednostavan brat laik, ali je rado svakoga saslušao s puno dobrote i strpljivosti. Potom je davao svoj odgovor u malo riječi, ali tako mudrih i preciznih da je privlačio pažnju čak i intelektualaca. No najvažnije je to, da su svi odlazili zadovoljni i utješeni. Na upite mnogih: kako je to moguće? Odgovor je dao jedan uvaženi profesor teologije: „Ima dar savjeta, jer mu ga je dao Duh Sveti!“.

 

Žalostilo ga je jedino to što su mnogi o njemu govorili: „fra Leopold je svetac“. Takvim su ga smatrali i braća u samostanu zbog uzornosti u krepostima. Problem je nastao, kada su ga ljudi naprosto oslovljavali „sveti otac“ i taj glas bi došao do njegovih ušiju. Postiđen u svojoj skromnosti sa smiješkom bi odgovarao: „Sveti Otac je u Rimu“. Drugi puta ih je ispravljao: „Svi bi trebali biti sveti“, molimo Gospodina da nam u tome pomogne, ili: „Sveto je odijelo koje nosim, ali ja sam veliki grešnik“.

Uvečer, 9. veljače 1955. dao je posljednju pouku svoje vjerne službe kao sakupljač milostinje, što je činio iz ljubavi do Boga. Dok je silazio po stepenicama jedne kuće, pao je i ostao nepokretan. Tako je nekoliko mjeseci ostao prikovan uz krevet. Potom su nadošle i druge nevolje. Zahvalan Bogu za sve ostao je bistre pameti i priseban sve do smrtne agonije u dobi od 91. godine. Žižak njegova života ugasio se 9. veljače 1956. Ponizni sakupljač milodara sjedinio se s Gospodinom! Vijest o njegovoj smrti brzo se proširila ulicama Granade i iskreno ganula brojne njegove stanovnike. Rijeke ljudi svih naraštaja i društvenih položaja uputila se prema kapucinskom samostanu. Mjesni tisak sažimlje dojmove i svoj sud o fra Leopoldu ovako: „… ponizan uzađe jučer u svoje posljednje boravište. Bio je skroman sin svetog Franje. Poput Franje, ljubio je sve što je bilo maleno i gledao je u svemu stvorenomu prisutnost Božju“. „Siromašak iz Asiza sa smiješkom ga je dočekao na vratima raja“.

 

Glas o svetosti, koji ga je pratio već za života, osobito je porastao nakon njegove smrti. Dvije godine nakon smrti njegovo je tijelo s gradskog groblja preneseno u samostansku crkvu u Granadi. Od tada su svakoga dana, a na osobit način svakog 9 dana u mjesecu, neuobičajeno mnoštvo vjernika iz bliže i daljnje okolice posjećivalo njegovo grob. Crkva potaknuta vjerom i svjedočanstvom naroda, 26. lipnja 1961. pokrenula je proces za Leopoldovo proglašenje blaženim i svetim. Cjelokupni proces je završio 1. lipnja 1976. Papa Benedikt XVI. proglasio je 15. ožujka 2008. herojskima njegove kreposti. Blaženim je proglašen u Granadi 12. rujna 2010.